"Vraćam ti se zemljo sveta, iz daleka tuđeg svijeta"
Evo prosli su i praznici... meni je u ponedjeljak ( 7.1. ) pocela skola (austrijski skolski sistem..) i opet je pocelo ovo maltretiranje od profesora u skoli i ovaj pakao s ucenjem... ali mogu reci, da sam se odmorila, prvi put mogu nakon nekih praznika reci da sam se odmorila i puna energijom posla u skolu, al ipak ta energija nije dugo potrajala... sve mi se cini da me gripa iza sljedeceg kutka ceka i da ce me oboriti s nogu
inace ovdje je skroooooz hladno, koliko se god obucem smrzavam se, strasno, inace sam ja bozicno dijete i volim se malo smrznuti pa se toplo obuci i sve to, ali ova zima je uzaaaaaaaaaaaaaaaasno hladna i jedva cekam ljeto kad mogu na more i svojoj rodbini u hercegovinu... evo opet sam ljeto spomenula, nesto me je cak strah ljeta, strah me je da cu viditi opet onog lika u hercegovini s kojim nepricam ima skoro 3 (!!!) godine ( vidi: prvi post) , strah me je kakvo ce ljeto izgledati i strah me je ono sta ce poslije ljeta-> nova skolska godina i jos vise ucenja i jos vise muka, kao da ih nemam dosta...
ali sta me pravo ubija, za 6 dana je godisnjica otkad mi je ovaj tatin stric umro 17.1.... nemogu vjerovati da je vec toliko proslo... a jos gore sto ce sad u 4.mjesecu druga godisnjica mojoj pokojnoj baki biti, a ja neznam hocu li i tad moci stajati na njenom grobu i pomoliti se da dragi Bog njenu dusu cuva i da nama tu bol oduzme sto je vise nema...i nakon dvi godine bez nje, jos nijedan dan nije prosao da nemislim na nju, ni jedan jedini dan... jos uvijek nekad nocima placem jer je nema, tako je tesko bez nje...
a eto, od pocetka skolske godine je sve brzo proslo, nisam se ni stigla okrenuti i vec je nova godina... pa brzo ce i uskrs i ako mi bog ovu zelju ispuni na za uskrs idem u svoju voljenu hercegovinu. bas sam nesto tu predivnu zemlju pozelila, svoje prijatelje, svoju ekipu, svoju rodbinu, i naravno moju rodicu = najbolju prijateljicu = moju (kao da mi je) sestru moniku =) i zato zelim ovaj post sa ovom pjesmom zavrsiti:
Kamen, krš i maslina
Vino, ganga, Neretva
Sve to ima zemlja ta
Moja Hercegovina...
Srce ti netko moze slomiti, al' i dalje kuca...
hmm... i evo prodje i moj 16. rodjendan bez kakvih ozljeda, svadja, ili ista posebnog, prodje badnja vecer, prolazi i polako bozic...
ovi blagdani zapravo i nisu tako posebni, jednio sto se mali isus rodio i nista drugo, netreba ti ni jelka, ni kolaci, ni pokloni, sto milijun poziva za cestitanje ili poruke... ma samo idi u crkvi, poslusaj misu pomoli se bogu i gotovo... ljudi su ovo sve bezveze izmislili ovau trku frku... a jos nova godina, ma boze sta je na tom posebno, ulazis u jednu novu godinu sta svi glume kao da nisu nikad petarde vidili ili kao da nisu nikad d iza ponoc ostali budni, kome treba sve to?? nikome... kao malo dijete sam obozavala ove blagdane, posebno svoj rodjendan, al to je proslost, sad malo drugacije mislim i vidim sve te stvari drugim ocima...
jos ako znas da ces novu godinu sama proslaviti jer su ti frendovi, ma cijela ekipa otputovala sa svojima negdje... a sta ces...
pogodilo me je nedavno nesto skroz... kako sam u prvom postu pricala o mom bivsem naj frendu, (mozd sam se bila samo maaalo zacopala u njega), i sebi sam rekla da vise nikada necu biti tako naivna da me netko tako povrijedi, uvijek me je strah kad mi se netko upucava ili nesto tako, uvijek me je strah da ce me opet netko povrijediti kao on mene... i sta mi se dogodi?!?! tog lika sam upoznala a ima nekoliko mjeseci, nezelim sad tocno vrijeme reci, i on mi se poceo upucavati, rodica mi je rekla da mi se upucava i ja sam isto nekako skuzila da je, a ja se nisam htjela zaljubiti u njega NIPOSTO... al kako mi ove godine sve islo naopako, meni se poceo taj lik svidjati... skroooz je duhovit, zgodan i sve to... kad onda ispadne, njemu se svidja jedna druga cura...zapravo ludoooo je zaljubljen u nju i cini se da ce biti nesto medju njima... a znala sam da ga nesmijem viditi vise od prijatelja ili samo poznanik.. i eto opet mi netko srce slomio...,
al se nadam da ce mi biti 2008. bolja godina od ove...
nada poslijedna umire..
tuga ti i ja...
danas me je nesto tako sokiralo, razocaralo... tuga je u meni, i place mi se...
danas je moja prijateljica diana, moja super prijateljica, skroz smo bliski, dosla je u skolu i skroz nekako umorno/ tuzno/ slomljeno izgledala a normalno je skroz otkacena i luda... ja sam mislila da nije cijelu noc spavala ali eto... i mi raspravljali sa razrednicom o nasoj exkurziji u petom mjesecu, tko ide i tko ne, a treba nam 16 osoba da mozemo ici a bilo ih je samo 14. i moja prijateljica diana skroz tuzna i napise mi na papir "ovo ce najvjerojatnije moja zadnja exkurzija svama biti" ja sam mislila da ce skolu promijeniti sta li god... kad odjednom kaze mi "tata moj hoce da preselimo na kraj austrije..." (kraj austrije=tirol)i kad je to razred saznao, svi smo se rasplakali, nas dvi smo vec taaaako dugo dobre prijateljice, vec sest godina i sada mi ona ode, nece vise biti sa nama... ok, to nije jos sigurno ide li ili ne, ali vjerojatno hoce... to me je taaaaako slomilo, tako sam tuzna...
i zato:
Casti me noci, stara prijateljice.
U casu natoci, zudnju da mi slomije.
Zar nisam dovoljno gubio,
Tko ce izmjeriti bol.
Opet mi se budi tuga, tuga najveca.
ni jedna modrica, ogrebotina, ozlijeda...
i eto, prodje moj bal bez i jedne ozlijede. ogrebotine ili modrice, ma da je to bas typical ja da mi se nesto dogodi na takvim dogadjajima...
i mogu reci savrseno sam se provela, bas je suuuuuuuuuuuuuuuuuuuper bilo...a ja jos svasta mislila, sanjala, smisljala kako ce biti, kako cu tresnuti na pod, poderati haljinu, itd... ali super je bilo, ok jedino sto su mi carapice pukle ali svejedno to...
ali bogu hvala, sve je super proslo, profesori su bili strasno pijani, pa smo im se smiiiijali... i skoro samo se okliznula koliko je snijeg padao... grooozno... ali bal je savrsen bio i svi su ostali zivi (ja isto ;)
haljina, prsut, ustipke i druge gluposti...
u cetvrtak mi je skolski baaal, skola mi slavi 100 godina pa je bal, i ja sam se nekako odlucila, neznam ni ja kako ili zasto, da cu ici. svima sto su culi da JA idem na BAL su ispale oci od iznenadjenja...
jednostavno mi se dalo obuci jednu svecanu dugu haljinu i viditi kakakvih ljudi tamo ima. a sada kad je vec dva dana pred balom, nekako me nervoza hvata. sta ako padnem, ako sam smotana i zapnem cipelama na haljinu i onda tresnem na pod??!?! vec se vidima kako lezim na podu i svi mi se izsmijavaju.. pa boze bit ce vise od 1000 ljudi, i onda ce se u skoli svasta pricati kako hodam itd...
jos me je strah sta ako mi pukne haljina kad sjednem ili kad se ustanem?! sta cu onda raditi?!?! nervoza me hvata, a neznam sta cu sada...
najbolje da ostanem kuci, uzmem ustipke, prsut i masline i sjednem pred TV dok se svi zabavljaju na onom prekrasnom dogadjaju...
...bok!
evo moj prvi post, a zapravo i prvi put neznam sta bih pisala jer ja volim pisati. hajd.. nek bude malo o meni:
zivim u becu (austija) ali su mi roditelji iz hercegovine odlucila sam napraviti blog jer redovno citam od prijateljice ane =)
u zadnje vrijeme mi se dosta dogodilo, ali ne bas najbolje... zapravo u zadnjih dvi godine...
prvo sam da reknem "izgubila" najboljeg prijatelja, dugo sam tugovala za njim ali stvarno dugo, a jos on zivi u hercegovini a ja u austriji, jednostavno je prekinuo kontakt sa mnom a ja nisam znala zasto... i to u najgoroj godini mog zivota dosada, ja sam ga bas trebala, najboljeg prijatelja, ali on je jednostavno prekinuo kontakt... prije kad sam ga vidila sam ga htjela prebiti ili opsovat mu svasta, ali mi je nedavno rodica rekla "ne zivi u proslost" a ja sam zivila u proslost i to dugo, sad sam ga potpuno zaboravila i kad ga vidim samo vidim neki poznati lik...
onda najgore od svega: moja baka je umrla! ona mi je bila tako voljena osoba i tako je iznenada na njen 73 rodjendan umrla 10.4.06 a to se dogodilo prije godinu i pol i jos uvijek svaki dan mislim na nju. devet mjeseci poslije- 17.1.07 - je tatin stric umro a to me je sokiralo jer je meni bio k'o did, i strasno mi je zbog toga bilo... a nedavno tek mi je tata imao infarkt srca i jos uvijek sam sva u soku...
a kad sam saznala da je od moje prijateljice rodjak poginuo nisam znala sta da radim. ok, ja njega nisam znala ali njegov stari i moj su dobri a ja sam sa tom njegovom rodicom dobra, i sokiralo me je jer je mlad bio i strasna je nesreca bila... jos sam mu brata sada za svisvete upoznala i neugodno mi je bilo takva puknuta pred njima biti...
bila sam za svisvete u hercegovini sama, jer sam htjela biti na bakinom grobu. odkad sam se kuci vratila sam presretna, jer sam se suuuuper provela, i zaboravila na svoje probleme ma da ih imam preko glave... ali onda sam se sjetila sta mi je jednom davno moj tata rekao, jos kad sam mala bila i nisam znala sta to znaci: "zivi ko da je svaki dan tvoj zadnji"
i shvatila sam da je u pravu covjek... netreba se zbog svega sekirati i tugovati dugo, jer je zivot prekratak, budi sto vise sretan i govori svima koliko ih volis! ma da sam ja sada malo depresivna ali proci ce...
a jos imam jako puno srece sto imam tako super rodbinu i obitelj, i najbolje prijatelje na svijetu... i da nezaboravim super rodicu sa kojom mogu o svemu i svacemu pricati...
pa zato:
life is short... talk fast ;)
